Priča o Jose Mourinho-vom uspjehu sadržaj je za stručne knjige i filmove, ali njegov uspjeh ka vrhu nije slučajan – bio je to rezultat inteligencije, goruće želje i obaveze tijekom mnogo godina. Nogometno obrazovanje i dobivanje praktičnog iskustva u top profesionalnim klubovima, poslije studija na sportskom univerzitetu, spakirao je svoje stvari i otišao u Škotsku da prisustvuje trenerskim kursovima (u to vrijeme Andy Rocksboro je bio nacionalni trener i direktor trenerskog programa za obuku u kome je mladi Mourinho sudjelovao). Poslije kratkog iskustva kao trener mladih u Portugalu, radio je sa Bobby Robbson-om u FC Sporting, FC Porto i FC Barcelona prije nego što je započeo solo karijeru glavnog trenera.
1. Što te je motiviralo da postaneš trener?
Najveća motivacija je bio nogomet, ne trenerski posao. Svaki klinac koji voli nogomet želi da postane igrač. Mislim mogao sam biti neko, možda ne najbolji. U isto vrijeme moj otac je bio trener i nogomet je bio veliki dio mog života. Studirao sam na sportskom univerzitetu i to je bio korak po korak. Ako osjetite da ne možete biti top igrač, ali ako volite da studirate nogomet, sportsku nauku i metodologiju i dostignete izvjestan nivo, odlučite da postanete trener upleten u nogomet. Izgubite apetit da budete igrač i počinjete da volite trenerski posao. U tom momentu mogu reći zavolio sam da budem trener na terenu. Volim da budem direktno sa igračima na terenu, metodologiju, vježbe, razvoj ideja, analizu igre, pokušaj za unapređenje igrača i tima. Engleski dio posla povezuje sa ostalim prostorima kluba, kao što su Akademija za mlade, rad Borda, privlačili su me. Volim sve aspekte posla, ali došao sam do tog stanovišta korak po korak, startao sam sa uzrastom ispod 16 godina u Portugalu i po završetku studija otišao sam u Škotsku da ti se približim i tvoji metodi učinili su da drugačije mislim o metodologiji, način kako si koristio igre na malom prostoru za razvoj TE, TA i fitnes elemenata, globalni pogled na treninge. Posle povratka iz Škotske osjetio sam drugačije trenerski posao. Posle rada sa mlađim pridružio sam se Sporting-u iz Lisabona kao asistent Robbsonu. Prvi korak je bio studiranje i sljedeći je bio razvoj mladih igrača i zatim rad pored velikog trenera na najvišem nivou. Ponavljam, proces je bio korak po korak.
2. Kako je prelazak u Španjolsku uticao na tvoj razvoj?
Pridružio sam se Robbson-u u Barceloni i to je bila velika motivacija, nova zemlja kultura. Van Gal je došao i bio sam izložen drugom stilu, filozofiji. Dok je Bobi znao sve o meni, imao sam da dokažem sebe Van Galu, da se adaptiram Holandskoj školi, novom načinu treninga. Ajax-ova škola, Van Gaal-ovo viđenje nogometa je bila nova avantura za mene. Posle drugih 4 godina u Barci sa 34 godina starosti vratio sam se u Portugal, možda sam izgledao mlad ali sam bio spreman za posao glavnog trenera – moje putovanje je bio dug proces sa mnogo neophodnog iskustva.
3. Kako je izgledao povratak u Porto kao glavni trener?
Prvih šest mjeseci su bili nevjerojatno teški jer su klub i tim bili u lošoj situaciji. Ali taj period mi je pomogao da razumijem klub i da se pripremim za sljedeću sezonu. Mijenjao sam igrače i reorganizirao sam tim – to je bio kritični period ponovne izgradnje. Sljedeća sezona je bila fantastična, uzeli smo Kup Uefa i tripl u Portugalu. To nas je pripremilo za sljedeću sezonu zato što nivo nije bio isti u Ligi prvaka. Samopouzdanje je bilo veliko zato što su igrači bili spremni da se suoče sa putom u Manchester ili Madrid. To je bio veliki proces – nije se sve desili slučajno. Tokom puta, bio sam pod uticanjem nekih ljudi i pored toga što nikada nisam bio tip koji je samo prihvaćao istinu drugih. Na primjer još uvijek imam na umu neke vježbe koje sam radio sa tobom u Škotskoj ali od tada trudio sam se da razvijem svoje vlastite varijacije isto je i sa idejama Robbson-a i Van Gala čak kada sam skautirao za Bobby-ja po svetu, imao sam svoje ideje. Govorio sam mlađim, ko želi da me sledi *ne prihvaćaj sve što ti kažem kao čistu istinu*. Pokušavao sam da učim i ljudi kao Van Gal su me izazivali. Za vrijeme moje zadnje godine u Barci, na primjer, dana mi je odgovornost da vodim tim u nekim prijateljskim utakmicama i Kup mečevima i Luis je promatrao način na koji to radim. Bio sam spreman za vođenje tima – razvio sam moj način i moje samopouzdanje, samopouzdanje da, arogancija ne. Otvoren sam ka ljudima i moji prijatelji se smiju kada pročitaju članke koji me etiketiraju kao arogantnog – oni znaju da to nije istina. Ja sam usredotočen na posao i kada kažem mislim da ćemo pobijediti ja samo govorim što mnogo trenera misli pre meča. Kada igrači misle da si jak i da im vjeruješ, to im pomaže da imaju dobro stanovište.
4. Koji je bio moment kada si znao da si na putu ka zvijezdama?
Portugal je kao i Škotska, možeš biti kralj u svojoj zemlji, ali ljudi van ne prepoznaju te, i naravno, tvoji zemljaci brinu da li ćeš biti uspješan preko. Važno je biti prepoznat u Evropi i ključni moment za mene je bio pobjeda na strani nad Panathinaikos-om u četvrtfinalu Uefa Kupa. Izgubili smo kod kuće i Portugalci nikada nisu uzeli poen u Grčkoj. Pobijedili smo sa 2:O i od tada sam znao da smo se podigli sa domaćeg na Evropski standard. Pobjeda u finalu protiv Celtic-a je bio drugi veliki korak u mojoj karijeri, tada sam osjetio uspeh u evropskim razmjerima i da se mogu podići na viši nivo.
5. Što naglašavaš u treningu?
Imam plan na početku sezone i trudim se da ne gubim vrijeme – koncentriram se na taktičkim idejama tima. Napišem svoje ideje i dajem ih svima u klubu. Taktički aspekt je suština cijelog procesa. Kao što sam rekao, vjerujem u globalne metode. Moj fitnes trener na primjer, radi sa mnom na sistemima, savjetujući na vrijeme, dionice i prostor. Želim razviti TA aspekt igre: kako izvršiti pritisak, gdje ga izvršiti, tranzicija, posjed lopte, pozicijska igra. Posle toga dolaze druge stvari – fizički i fiziološki aspekti su dio vježbi. Individualan rad je dat kada osjetimo da igračima to treba. Često imamo potrebu da igrače izdvojimo u grupe u zavisnosti od njihove kondicije i količine igranja koju posjeduju. Naglasak u poslu je uvijek taktički.
6. Kako bi opisao tvoj trenerski stil?
Mislim da je to evolucija. Drugačiji sam danas u odnosu kakav sam bio pre nekoliko godina. Kada dođe do igre, mnogo sam analitičan za vrijeme prvog poluvrjemena, zato što na pauzi moram da pomognem mom timu. Teško je komunicirati sa igračima za vrijeme top meča, zato ja ne vičem previše ali zato uzimam bilješke, ali samo u prvom poluvrjemenu. Drugo poluvrijeme mogu analizirati kod kuće. Za vrijeme poluvrjemena trudim se da kontroliram emocije da budem od koristi timu – to znači da mogu biti vrlo hladan ili vrlo emotivan zato što tim traži izvjestan odgovor od mene. Postoji uvijek izvjesna emocionalna komponenta kao i taktički doprinos. Uvijek postoji nešto što treba reći timu na poluvrjemenu, posle meča ni riječ, zato što igrači nisu spremni biti analitični u tom momentu. Općenito, mogu reći da imam fleksibilni menadžerski stil, također sam veoma zamoran za vrijeme treninga, uvijek sam sretan da imam više nego jedan teren u trening kampu i također pripremam treninge na taj način da mogu skočiti sa jedne situacije na drugu, sa visokim nivoom rada i niskim nivoom odmora. Idemo sa visokim kvalitetom intenzitetom za vrijeme kratkih perioda. Igrači žele da rade bilo gdje u Portugalu, Engleskoj, Španjolskoj, do god je trening dobro organiziran i ozbiljan oni znaju svrhu vježbi.
7. Pobjedom Uefa kupu i Ligi prvaka pogledom u nazad kakvo je tvoje mišljenje o tom takmičenjima?
Nokaut element svih top takmičenja je fantastičan. Svaki tim mora biti spreman da igra za rezultat u gostima. Sa Portom sam pokušao da igram u gostima sa istim mentalitetom koji imamo kod kuće. Ako želiš da pobijediš u takmičenju, ne smeš igrati ludo kod kuće ili se truditi da ima rezultat kada igraš na strani. U Uefa Kupu naši rezultati sa Portom su vrlo slični kod kuće i na strani. Kada sam pripremio Porto za Ligu prvaka analizirao sam mečeve u predsezoni koji su nas izložili različitim sistemima, različitim pristupima igri. Da bi pobijedio Ligu prvaka moraš biti jak tim ali imati i sreće, kao što je gol u zadnjem minutu protiv Manchester United-a. Posle toga otišli smo da pojedimo u Kupu, i ne sjećam se nekog tima da pobjedi na istom nivou, bez takvog momenta, penala, zakasnjelog pogotka i sl. Na najvišem nivou često je mala razlika igrati sa Real-om ili Bayern-om. Uzgred gol na strani, pravilo u ekstra vrjemenu ubio je svaku prednost domaćeg terena u drugoj rundi. Liga prvaka je najveće klupsko takmičenje – čak i super kup je malo podređeniji. Za mene je emocija bila mnogo veća kada smo pobijedili u Uefa kupu Celtic nego Monako. Meč sa Celtic je bio dramatičan do zadnjeg momenta – oni su čak poslali svog golmana u naš 16 m. U zadnjim minutama. Nakon što su se strasti smirile, titula Lige prvaka je najveća nagrada. Na profesionalnom nivou noć naše pobjede je bila teška, bilo je puno konflikta, emocija kod mene znajući da ću napustiti tim – nisam video igrače Porta ponovo tek posle 3 mjeseca na Stmford bridžu u Ligi prvaka.
8. Kakve su Vaše impresije o Euro 2oo4?
Mislim da je Grčka bila Porto u Ligi prvaka, želja da se uspe je bila presudna. Za Grke je to bio korak po korak . Proces zadobivanja samopouzdanja i pobjeda sa obavezom verom i organizacijom. Kao bilo kad neki vrhunski igrači su bili ispod redovnog nivoa. Također u zemljama gdje mogu izgraditi igrače u dva kluba, kao u Grčkoj, to može biti prednost. U velikim zemljama – gdje ima novca – to se ne može dobiti jer su igrači razbijeni u mnogim klubovima. Moram reći da je Portugal bio dobar organizator igre i tim je bio dobar. Ugled Portugala je porastao kroz Euro, ako govorimo o nacionalnim timovima, jednog dana bih volio da budem selektor u Portugalu, ali ne sada. Ne želim da odem u penziju a da ne budem menadžer Portugala.
9. Da li neki zakon, interpretacija istog Vas brine?
U Chelsea-u sam frustriran jer često naše kontranapade zaustavljaju `tehničkim faulovima` bez žutih kartona. Poneki klubovi su majstori u tome. Također interpretacija ofsajda je konfuzna i mora da bude vrlo teško sudcima da donesu odluke.
10. Koje su glavni kvalitete koje gledate kod igrača?
Opet polazim od globalnog stanovišta. Proizvodio sam profile za svaku poziciju u timu, sagledavajući personalnost, atletske kvalitete, vještinu itd. I naravno ako igraču nedostaje brzina on nema šanse na top nivou današnjem nogometu. Možeš imati veznog koji je brz mentalno i može da funkcionira i pored jakog tempa. Također u Engleskoj centralni bekovi kojima nedostaje visina mogu imati problema zbog taktike dugih lopti.
11. Koji trend u taktici vidiš na top nivou?
Tranzicija postaje krucijalna. Kada je protivnik organiziran defanzivno teško je postići pogodak. Moment kada protivnik gubi loptu može biti trenutak za korištenje situacije njihove neorganiziranosti. Slično kada mi izgubimo loptu moramo djelovati odmah. U treningu ponekad vježbam držanje minimum od pet igrača iza lopte, tako da kada izgubimo loptu i dalje imamo dobar defanzivni oblik (organizaciju). Igrači moraju učiti da čitaju igru – kada da pritisnu i kada da se vrate u njihove defanzivne pozicije. Svi govore da prekidi dobivaju većinu igara, ali ja mislim više o tranziciji.
12. Što te najviše zabrinjava u današnjem nogometu?
U polju prekidi i gubljenje vrjemena. Volio bih da razmotrimo aktualno vrijeme igre zato što su neki ljudi pametni u manipuliraju vrjemenom.
13. Kako na Vašu ličnost utiče meteorski uspon?
Niko me ne zna i onda iznenada znaju me svuda. Naravno, živite sa pritiskom i javnom pažnjom. Moj život i ta činjenica u vezi sa mojom porodicom se promijenilo. Naravno to je dio posla, živjeti sa različitim zahtjevima. Naravno, princip za mene je da nikad ne propustim trening s obzirom na druge zahtjeve mog vrjemena. Snažno vjerujem da su profesionalne dužnosti uvijek ispred vanjskih poslovnih zahtjeva. Nogomet je moj posao ali i moja strast.